Jednom je umrla neka žena koja u svom životu nije učinila ni jedno jedino dobro djelo i stoga bila bačena u plameno jezero grizodušja. Ali njezin se anđeo čuvar sjetio da je ona jednom bacila za nekom prosjakinjom mali lučić i time joj ga zapravo darovala; Bog se smilovao anđelovom zagovoru i dao mu moć da ženu pomoću tog lučića izvuče iz vatrenog jezera i otprati u raj - bude li to uspjelo! Anđeo ju je tako gotovo izvukao na obalu, kad su se drugi grešnici uhvatili za nju, kako bi i oni bili izvučeni. Ali žena je bila još beskrajno zla, odgurnula ih je nogama i vikala "Samo mene - to je moj lučić!" Tada se biljčica raskinula i anđeo je plačući otišao. (po Fjodoru Dostojevskom)
Mali bi lučić bio dovoljno jak za sve, ali kad čovjek u svojoj slobodi ne želi dobro, tada i Bog ostaje nemoćan. - A koliko je Božje milosrđe!
ZAVRŠNA MOLITVA: Gospodine, pomozi mi da svoj "lučić" podijelim s drugima.
Mali bi lučić bio dovoljno jak za sve, ali kad čovjek u svojoj slobodi ne želi dobro, tada i Bog ostaje nemoćan. - A koliko je Božje milosrđe!
ZAVRŠNA MOLITVA: Gospodine, pomozi mi da svoj "lučić" podijelim s drugima.
Nema komentara:
Objavi komentar