Čistoća je teška svima

   Mladi "fratrić", gledajući u proljeće prekrasno rascvjetalu livadu, obrati se svome poglavaru: Teška je za nas redovnike sveta čistoća. Isto je kao ova livada pred nama. Pred sobom imaš tisuće prelijepih mirisnih cvjetova, a nijedan ne možeš ubrati.

   Neki oženjen čovjek slučajno je prolazio i čuo te riječi te nadodao svoje jade: A što biste rekli za nas oženjene? Ubrali smo jedan cvijet, okusili mu miris i okus, a u nama se neprestano rađa želja da uberemo i okusimo i druge cvjetove. Zar, možda, čistoća nije za nas puno teža nego za vas?

   I neka je žena čula te razgovore. I nije mogla proći da se i ona ne uključi. Reče: Vi ne znate našu patnju. Velika je patnja kada te ne može ubrati onaj koga ti želiš i kada želiš!

   Gospodin Bog je preslušao mišljenja svih troje i zaključio kako su svi u pravu: Čistoća je teška svima. Zato sam i obećao čistima srcem da će gledati moje lice u vječnom blaženstvu.    

Gospodine, daruj nam više vjere!

   Apostoli su molili, Gospodine, daj nam više vjere!  Kada smo sve učinili da svoju vjeru sačuvamo i ojačamo, onda još molimo da nam je Gospodin  i očuva i ojača, uveća, jer - vjera je dar, milost našega Boga. Bez Njegove pomoći naša će vjera biti uvijek slaba, jer smo mi uvijek slabi: krhki, slabi ljudi - slabo vjerujemo, još slabije po vjeri živimo.
   Zato često molimo: Gospodine, daruj nam više vjere! daj nam više vjere i više istinskoga osvjedočenog života.

   Mnogima vjera slabi jer im u životu slabo ide: stigla ih bolest, nesreća, pratio ih neuspjeh... Ako Bog postoji zašto mi je oduzeo moje dijete? govorila je u očaju jedna od najljepših i najumnijih žena Amerike svoga vremena Clare Boothe Luce.  Ali to ju je potaklo na razmišljanje; obratila se i postala je jedna od najčuvenijih katolkinja Amerike.

  Druga velilika obraćenica, modernog vremena Clare Charidan, rođakinja W. Churchila, obratila se istom kad joj je Bog uzeo sina. Ona sama napisa: Kroz dvadesetjednu godinu moj sin bio je moj idol. Voljela sam ga više nego sve i na nebu i na zemlji. možemo tek zamisliti očaj i suze te majke kada je izgubila sina. ali gubitak sina bio je dobitak Boga, mira i sreće u Boga.

   Na nesreću svi nismo takvi: mnogi gube vjeru kad dođu patnje, bolesti i kušnje. Zaboravljamo da nam Gospodin nije obećao nemoguću sreću na zemlji, nego vjećnu sreću u vječnosti.

Kršćanin ne prihvaća svoju vjeru jer je

ugodna nego jer je istinita!

(Fr. Mauriac)  

  

LJUBAV u svakome vidi brata

   Stari židovski rabin-učitelj pitao je svoje učenike; Kada prestaje noć, a počinje dan? Javi se jedan i veli: Noć završava, a dan počinje onda kad netko uspijeva, nadaleko videći  neku životinju znati jeli to ovca ili pas. Odgovor se nije svidio učitelju.
   Javlja se drugi i kaže da dan počinje onda kada netko uspijeva  nadaleko razlučivati stabla, da zna o kojem se radi. odgovor se nije svidio učitelju.

Naposljetku učenici zamoliše učitelja da im on to kaže. Učitelj reče:
Dan počinje onda kad, gledajući lice bilo kojeg čovjeka, vidiš da je to tvoj brat. Jer ako ne uspijevamo vidjeti brata u svakom čovjeku i ako mu nismo spremni pomoći, ma koje god doba dana bilo, za nas je uvijek noć. Stoga smo slijepci kod zdravih očiju. 

Oko je svjetiljka tijelu tvojemu.

Ako je oko tvoje zdravo, onda sve tijelo tvoje ima svjetlo.

Ako li je oko tvoje bolesno, onda je sve tijelo tvoje u tami.

(Mt 6,2,2-23)  

Gospođo, uzmite ovu jabuku

U gostionici sjedi svećenik sa svojim prijateljem, a kod drugoga stola blaguje gospodin sa suprugom, koja je bez rukava i upadno škrto obučena. U jednom trenutku pristupi svećeniku gospođa s tanjurom na kojem je, uz drugo voće bila i jedna izvanredno lijepa i velika jabuka.

- Velečasni smijem li vam ponuditi ovu jabuku?
- Hvala, gospođo, bit će bolje da je pojedete Vi. 
- Zašto bi bilo bolje?  Uzmite velečasni, učinite mi tu radost...
- Ne, gospođo, Vi imate razlog pojesti tu jabuku, kojega ja nemam.
- Ja imam razlog za jabuku, kojega Vi nemate? To je interesantno.
Vi ste pobudili u meni znatiželju. Molim vas recite, koji bi to razlog mogao biti?
- Bojim se, da se ne biste možda uvrijedili?
- Nipošto, samo recite.

- Pa dobro, znate, kada je Eva u raju pojela jabuku, onda su joj se otvorile oči i ona je opazila, da nije bila obučena. Zato i Vi, gospođo izvolite pojesti ovu jabuku

Svi su se od srca nasmijali. No i gospođa se brzo snašla te se i sama srdačno nasmijala.

- Velečasni priznajem da imate pravo, ja ću se popraviti. 

Samo nas oholost prijeći da postanemo sveci; 

ona je lanac što drži na okupu sve opačine 

(Ivan Vianney)

Odijelo čovjeka, smijeh zuba njegovih

i hod čovjeka kazuju, što je na njemu!

(Sir 19,30)