Zaboravni grad

Jednoga dana u jednome malom gradu, nalik tolikim drugim gradovima, počele su se događati čudne stvari. Djeca su zaboravila pisati zadaće. Odrasli su zaboravljali skinuti cipele kad bi odlazili na počinak. Nitko više nikoga nije pozdravljao. Crkvena su vrata bila zatvorena po cijeli dan, zvona nisu zvonila, nitko više nije molio jutarnje i večernje molitve. Jednog ponedjeljka ujutro učitelj upita učenike: „Zašto jučer niste došli u školu?“  „Pa jučer je bila nedjelja!“ Odgovorili su učenici. „Nedjeljom se ne ide u školu.“ „Zašto?“ upitao je učitelj. Učenici nisu znali što bi odgovorili. Približavao se Božić. „Zašto svira tako lijepa glazba?“ „Zašto su okićeni borovi?“ Nitko nije znao. Dvojica prijatelja su se posvađala. Toliko su se međusobno vrijeđali da su promukli. „Sada nemam više prijatelja“, pomislio je tužno jedan od njih drugoga dana. Nije znao kako da si pomogne. Gradić je bio sve tužniji i siviji. Ljudi su se svakoga dana svađali i postajali sve veći egoisti. Svi su ponavljali: „Imam osjećaj da sam nešto zaboravio.“

Jednoga dana zapuhao je jak vjetar iznad krovova. Bijaše tako jak da je zanjihao crkvena zvona. Najmanje zvono je zazvonilo. Ljudi su se odjednom zaustavili i pogledali gore. Jedan je uzviknuo umjesto ostalih: „Pa mi smo zaboravili Boga!“

Ako u ovome svijetu postoji nada, to je samo zato što njime još uvijek odjekuje Božje ime. Milijuni i milijuni ljudi tome se imenu u svome životu raduju i u njemu strahuju.To je jedino ime koje na sebi nosi teret ljudskoga roda i svemu daje smisao. Već zbog toga trebalo bi s poštovanjem izgovarati njegovo sveto ime.

Male priče za dušu – Bruno Ferrero