UČINI NEŠTO ZA SVOJE LICE

 Ne zaboravi da je tvoje lice namijenjeno drugima,

da ga drugi moraju gledati

i da ništa nije odvratnije

nego satima i danima

gledati mrzovoljno, neraspoloženo lice.

Lice je više no lijepa fasada,

više no neki natpis na dućanu

više no posjetnica.

Učini nešto za svoje lice,

ne samo da bi se svidio sebi u ogledalu,

već nadasve zbog drugih.

Ne znači da najbolje njeguješ lice

kad utrljaš kremu u kožu,

iščupaš i nacrtaš obrve,

naneseš crnilo na trepavice

i osjenčaš vjeđe.

Učini nešto za svoje lice iznutra.

Stavi radost i sjaj u svoje oči.

Opusti usta i nasmiješi se!

Učini lice prijaznim.

To će ti uspjeti.

ako učiniš veliko pospremanje srca,

ako pometeš sve što te muči i žalosti,

ako izbaciš ono što u tebi zanovijeta i

cjepidlači.

Kakve veze ima ta ropotarija

s tvojom srećom?

Prestani tmurno prežvakavati

dnevnu muku!

Pokaži svoje najljepše, najbolje,

najprijaznije lice

i ljudima neće biti teško da te vole.

Nasmijano lice

i već se smije sunce.                         PHIL BOSMANS         

PRIČAJ MI, OČE!

Gospodine, 
Pričaj mi večeras o sebi. 
Rekli su mi da si dobar. 
Da si me iz ljubavi stvorio. 
Da si za mene svog Sina poslao. 
Da mi opraštaš grijehe, 
Da mi daješ svoga Svetoga Duha, 
Da me zoveš u život vječni. 
I vjerujem to, Gospodine!
Ali mojoj duši to nije dosta. 
Želim to promatrati. 
Želim to vidjeti očima svoga srca...

Pričaj mi Gospodine, kako si me volio. 
Napoji moje srce tom istinom. 
Želim vidjeti duhom koliko si želio da ja dođem na ovaj svijet. 
Kako nipošto ovdje nisam slučajno. 
Mome srcu nisu dosta riječi drugih. 
Nije mi dosta ni to što sam u to jednom povjerovao. 

Pričaj mi, Gospodine! 
Kao što dijete više puta želi čuti lijepu priču, 
Tako i ja: 
Pričaj mi Gospodine kako sam ti važan
Koliko sam ti važan. 
Kako sam ovdje jer si za mene pripravio nebesa. 
Kako si za mene pripravio sav ovaj svijet. 
Kako je sve to za mene i zbog mene
Kako meni sve povjeravaš, kako je to za mene...

Pričaj mi Oče, kako si moj Otac
Moj prvi i Pravi Otac
Kako mi daruješ svoju ljubav,
Kako mi iz te ljubavi sve praštaš. 
I kako sam ti uvijek dovoljno dobar da bi me i dalje ljubio
Pričaj mi to, da povjerujem svim srcem, 
Da se oduševim toliko 
Da i ja tebe tako svim srcem zavolim. 

Pričaj mi, Oče, 
Kako si htio da se 
neprocjenjivim blagom moja sloboda otkupi
kako si htio da se moji grijesi izbrišu
I kako si Ti htio da se na svakoj Euharistiji Isus ponovno za mene žrtvuje, 
I na ovoj večeras ... 

Pričaj mi, Oče, 
Kako me nebesa čekaju...
Kako su za mene pripravna i čista
Kako me u budućnosti vidiš i želiš vidjeti gore 
Uz sebe ...

Pričaj mi, Oče, 
Kako je to voljeti mene? 
Reci večeras mome srcu te riječi ...

Vjerujem, Gospodine, sve Ti vjerujem, 
Ali želim da to pričaš mome srcu, 
Želim to gledati, i večeras, očima svoga srca
Jer želim voljeti tu ljubav kojom me ljubiš, 
Jer te želim ljubiti, 
Onako kako se dobrog Oca, 
Onako kako se Boga ljubi...
Daj mi da ljubim tvoju ljubav, 
Daj mi, Oče, da te božanski ljubim... 

Ako sretneš čovjeka

 Molitva:

Ako sretneš čovjeka,

pozdravi ga..

i budi dobar prma njemu…

jer, treba riječ, kojom  ćeš mu reći:

da je čovjek…

i kako je to plemenito…

što je čovjek – biće za drugoga…

i da za njega ima šansi …

da pred njim stoji put

da se može vratiti sebi,

onome

što i on sam srcem želi…

biti čovjek…

Ako ga sretneš,

budi pažljiv prema njemu.

Jer, nije lako biti čovjek,

a misliti da si zao,

i da ljubavi nemaš…

nije lako živjeti kao netko

tko je svoje srce

zaboravio,

i ne zna ga pronaći.

Budi pažljiv prema njemu.

Ruku mu pruži.

Ne slušaj sve što govori,

i ne gledaj sve što radi,

jer nije to on.

Pogledaj mu u oči,

i ugledaj u njemu čovjeka.

I pokaži mu što vidiš:

Jednog čovjeka!

On baš to traži.

Pozdravi mi, brate, čovjeka!

Tako ga volim!

Tako je lijepo biti

Slika Božja;

čovjek,

čovjek…

A kako je šteta hodati,

a biti slijep,

hodati,

a prolaziti pored čovjeka…

Čistoća je teška svima

   Mladi "fratrić", gledajući u proljeće prekrasno rascvjetalu livadu, obrati se svome poglavaru: Teška je za nas redovnike sveta čistoća. Isto je kao ova livada pred nama. Pred sobom imaš tisuće prelijepih mirisnih cvjetova, a nijedan ne možeš ubrati.

   Neki oženjen čovjek slučajno je prolazio i čuo te riječi te nadodao svoje jade: A što biste rekli za nas oženjene? Ubrali smo jedan cvijet, okusili mu miris i okus, a u nama se neprestano rađa želja da uberemo i okusimo i druge cvjetove. Zar, možda, čistoća nije za nas puno teža nego za vas?

   I neka je žena čula te razgovore. I nije mogla proći da se i ona ne uključi. Reče: Vi ne znate našu patnju. Velika je patnja kada te ne može ubrati onaj koga ti želiš i kada želiš!

   Gospodin Bog je preslušao mišljenja svih troje i zaključio kako su svi u pravu: Čistoća je teška svima. Zato sam i obećao čistima srcem da će gledati moje lice u vječnom blaženstvu.    

Gospodine, daruj nam više vjere!

   Apostoli su molili, Gospodine, daj nam više vjere!  Kada smo sve učinili da svoju vjeru sačuvamo i ojačamo, onda još molimo da nam je Gospodin  i očuva i ojača, uveća, jer - vjera je dar, milost našega Boga. Bez Njegove pomoći naša će vjera biti uvijek slaba, jer smo mi uvijek slabi: krhki, slabi ljudi - slabo vjerujemo, još slabije po vjeri živimo.
   Zato često molimo: Gospodine, daruj nam više vjere! daj nam više vjere i više istinskoga osvjedočenog života.

   Mnogima vjera slabi jer im u životu slabo ide: stigla ih bolest, nesreća, pratio ih neuspjeh... Ako Bog postoji zašto mi je oduzeo moje dijete? govorila je u očaju jedna od najljepših i najumnijih žena Amerike svoga vremena Clare Boothe Luce.  Ali to ju je potaklo na razmišljanje; obratila se i postala je jedna od najčuvenijih katolkinja Amerike.

  Druga velilika obraćenica, modernog vremena Clare Charidan, rođakinja W. Churchila, obratila se istom kad joj je Bog uzeo sina. Ona sama napisa: Kroz dvadesetjednu godinu moj sin bio je moj idol. Voljela sam ga više nego sve i na nebu i na zemlji. možemo tek zamisliti očaj i suze te majke kada je izgubila sina. ali gubitak sina bio je dobitak Boga, mira i sreće u Boga.

   Na nesreću svi nismo takvi: mnogi gube vjeru kad dođu patnje, bolesti i kušnje. Zaboravljamo da nam Gospodin nije obećao nemoguću sreću na zemlji, nego vjećnu sreću u vječnosti.

Kršćanin ne prihvaća svoju vjeru jer je

ugodna nego jer je istinita!

(Fr. Mauriac)  

  

LJUBAV u svakome vidi brata

   Stari židovski rabin-učitelj pitao je svoje učenike; Kada prestaje noć, a počinje dan? Javi se jedan i veli: Noć završava, a dan počinje onda kad netko uspijeva, nadaleko videći  neku životinju znati jeli to ovca ili pas. Odgovor se nije svidio učitelju.
   Javlja se drugi i kaže da dan počinje onda kada netko uspijeva  nadaleko razlučivati stabla, da zna o kojem se radi. odgovor se nije svidio učitelju.

Naposljetku učenici zamoliše učitelja da im on to kaže. Učitelj reče:
Dan počinje onda kad, gledajući lice bilo kojeg čovjeka, vidiš da je to tvoj brat. Jer ako ne uspijevamo vidjeti brata u svakom čovjeku i ako mu nismo spremni pomoći, ma koje god doba dana bilo, za nas je uvijek noć. Stoga smo slijepci kod zdravih očiju. 

Oko je svjetiljka tijelu tvojemu.

Ako je oko tvoje zdravo, onda sve tijelo tvoje ima svjetlo.

Ako li je oko tvoje bolesno, onda je sve tijelo tvoje u tami.

(Mt 6,2,2-23)  

Gospođo, uzmite ovu jabuku

U gostionici sjedi svećenik sa svojim prijateljem, a kod drugoga stola blaguje gospodin sa suprugom, koja je bez rukava i upadno škrto obučena. U jednom trenutku pristupi svećeniku gospođa s tanjurom na kojem je, uz drugo voće bila i jedna izvanredno lijepa i velika jabuka.

- Velečasni smijem li vam ponuditi ovu jabuku?
- Hvala, gospođo, bit će bolje da je pojedete Vi. 
- Zašto bi bilo bolje?  Uzmite velečasni, učinite mi tu radost...
- Ne, gospođo, Vi imate razlog pojesti tu jabuku, kojega ja nemam.
- Ja imam razlog za jabuku, kojega Vi nemate? To je interesantno.
Vi ste pobudili u meni znatiželju. Molim vas recite, koji bi to razlog mogao biti?
- Bojim se, da se ne biste možda uvrijedili?
- Nipošto, samo recite.

- Pa dobro, znate, kada je Eva u raju pojela jabuku, onda su joj se otvorile oči i ona je opazila, da nije bila obučena. Zato i Vi, gospođo izvolite pojesti ovu jabuku

Svi su se od srca nasmijali. No i gospođa se brzo snašla te se i sama srdačno nasmijala.

- Velečasni priznajem da imate pravo, ja ću se popraviti. 

Samo nas oholost prijeći da postanemo sveci; 

ona je lanac što drži na okupu sve opačine 

(Ivan Vianney)

Odijelo čovjeka, smijeh zuba njegovih

i hod čovjeka kazuju, što je na njemu!

(Sir 19,30)